U gradu gde su svetla uvek bila previše jaka, živela je Elena. Bila je devojka kojoj su se neznanci okretali na ulici, čija je kosa podsećala na prosuto zlato, a oči na mirno more pred oluju. Svi su verovali da je njen život niska bisera – bez napora i bez mrlje.
Njena tuga nije bila bučna. Nije lomila stvari niti vrištala. Bila je to tiha, hladna magla koja bi se uselila u njenu sobu onog trenutka kada bi skinula šminku i ostala sama sa sobom. Ljudi su voleli njenu sliku, njenu spoljašnjost, ali niko nije zastao da pita šta se krije iza tog osmeha koji je postao njena najteža uniforma. prelepe devojke budu tuЕѕne nekada
Te noći, Elena je shvatila jednu važnu stvar: Shvatila je da su i najlepši cvetovi najkrhkiji pred vetrom. Odlučila je da prestane da se krije iza savršenstva. U gradu gde su svetla uvek bila previše
Jer lepota koja nikada nije upoznala tugu je samo površina. Prava lepota dolazi iz snage da priznaš da si čovek, sa svim svojim senkama i suzama. Njena tuga nije bila bučna
Tuga ne bira lica. Ona je podsetnik da smo svi, bez obzira na to kako izgledamo spolja, satkani od istih emocija i potrebe da budemo shvaćeni, a ne samo posmatrani.